Dani idu i nikako da prođu, a opet dovoljna je samo sekunda da ti se život promijeni iz korijena. Zatvoriš oči na sekundu dok voziš, prelaziš cestu na zelenom dok drugi projuri na crvenom, spavaš dok potres ruši… Ne stigneš se ni okrenuti, a život se promijeni.
U posljednjem slučaju ova fraza "ne stigneš se ni okrenuti" možda bude zlokobno istinita, postoji taj strah. Ne mogu zamisliti što doživljavaju ta djevojčica i njezini roditelji. Život roditelja kojima u sekundi nestane dijete može se vratiti na staro jedino ako to dijete pronađu.
Ja sam dvaput mami nestala. Iako je bilo na svega nekoliko minuta, a ja sam bila jako malena, sjećam se upravo ta dva traumatična događanja iz svoga najranijeg djetinjstva, a jednog posebno detaljno.
Nosila sam roza jaknicu s gumbima koji su se ukoso zakopčavali, bila mi je najdraža. S mamom sam otišla u tadašnji splitski Koteks, valjda da kupimo neku novu robu. Sjećam se da smo bili na odjelu s majicama kad sam se okrenula, a mame nije bilo. Ona se isto okrenula, a mene nije bilo.
Bile su osamdesete, mobitela nije bilo, ali srećom izgubila sam se u robnoj kući te je mama nakon 10-ak minuta čula preko zvučnika kako je pronađena jedna djevojčica. Kad me je ugledala, zgrabila me plačući od sreće, grlila me kao da me nije bilo deset godina, a ne deset minuta.
Osjetila sam kako je to prije dvije godine kad mi je dijete u sekundi nestalo u parku. Otišla sam do koša za smeće, a kad sam se okrenula, moje djevojčice nije više bilo. Neopisiva je ta bujica emocija koja je naletjela, odjednom je mozak prešao u najbrži način rada, a ja sam uposlila sve ljude u parku da je krenu tražiti dok sam je i sama zazivala. Kako je mogla nestati u tom velikom, ali jako pregledom parkiću? Još je bila odjevena u žarko ružičastu jaknicu! Mogla je, ispostavilo se.
Ona se igrala skrivača i čučnula je iza nekog grmlja, ne shvaćajući da meni mozak i srce gore. Nakon tri minute našla sam je nasmijanu, kako Mi kaže: Bu! Baš sam se supej sakjija.
Planirate li s djetetom nekamo gdje očekujete gužvu, najbolje je na ruci mu markerom ispisati broj vašeg telefona.
Djeca su zaigrana, posebno kad su jako mala pa im je fora bježati od vas da ih nađete. Nekad se igra grubo završi. Nekad traje da nikad ne završi. Ako se dijete ne nađe. Kao ona malena Madeleine za kojom svijet traga od 2007. godine. Ne mogu zamisliti agoniju koju je proživljavala ne samo ona nego i njezini roditelji. Ne treba to ni zamišljati jer srce se odmah uzbudi, a grlo steže.
Ne čudi me što neki roditelji vode djecu na onoj notorni povodac. Pogotovo u velikim gužvama. Dijete može nestati u sekundi bježeći ispod mnoštva nogu, roditelj nema šanse ni uočiti dijete ni stići ga.
Ne znati gdje ti je dijete jedan je od najgorih osjećaja koje roditelj može doživjeti
Jednu sam izvrsnu foru naučila od prijatelja. Planirate li s djetetom nekamo gdje očekujete gužvu, najbolje je na ruci mu markerom ispisati broj vašeg telefona. Najbolja je pozicija gornja strana dlana jer se i zimi kad se nose dugački rukavi tu vidi broj. Oni su svojim zaigranim dječacima u stranoj zemlji prilikom posjeta Disneylanda napisali preko cijele podlaktice svoje brojeve, za slučaj da se u tisućama posjetitelja djeca izgube. Sjajna ideja.
Druga zgodna stvar kad se dijete izgubi jest da ne govorite ljudi da traže npr Anu. Neka traže curicu plave kose u žutoj majici. Bolje je vikati "curica u žutoj majici, curica u žutoj majici se traži!", nego "Anaaaaaaaaaaaaaaaa!".
A pod treće zaista se nadam da nitko od vas/nas neće imati potrebu ikad vikati te riječi. Da će se "Ana" iznenada pojaviti jer se skrivala iza stabla ili jer je potrčala za psićem i izgubila se na nekoliko minuta u gužvi.
Ne znati gdje ti je dijete jedan je od najgorih osjećaja koje roditelj može doživjeti. Nema veze ima li to dijete 18 mjeseci ili 18 godina, ne znaš li gdje je tvoje drugo srce, to je razarajuće. Iskusile su to brojne majke tijekom ratova i nije nimalo lakše jer se radi o odrasloj osobi.
Kada nemaš informaciju o bilo čemu, a pogotovo o tome gdje je i kako je tvoje dijete, osjećaš se izgubljeno s dozama nade pa se onda sve to pretvori u vrtlog emocija koji te obuzme i paralizira, a samo informacija može te otkočiti iz tog stanja.
Kažu da je to život u limbu. Nažalost, ponekad nas od limba dijeli tek koja sekunda, tek jedno okretanje leđa da napravimo radnju koju smo dotad napravili na stotine puta. Na primjer, da uzmemo malo vode ili odemo do koša za smeće.
Dovoljno je samo nekoliko sekundi, ljudi moji. Toliko je zastrašujuće.
